Ljubav, šta je to? Da li je ljubav najtraženije osećanje? Da li smo stalno u potrazi za ljubavlju? Srećni kad je imamo, prazni kad je nemamo. Da li je ljubav smisao, razlog vredan življenja? Da li se ljubav uči? Ako da, ko treba da nas uči ljubavi? Ako ne, da li ćemo zauvek živeti u oskudici i večno GLADNI ljubavi?
Sposobnost za ljubav je jedna veoma važna komponenta i gradivna imenica koja može odrediti kvalitet celokupnog života. Ako ste primetili da baš i niste vični u ljubavi, da tu nešto ne ide, u redu je. Možete naučiti sve o tome, a onda sva znanja koja dobijete možete praktikovati i kroz iskustvo postati majstor u ljubavi.
Arhitektura ljubavi
Ako sposobnost za ljubav zamislimo kao metaforu zgrade od osam spratova koju gradimo, dok dođemo do krova moramo izgraditi temelj, spratove, instalacije… Ovo što sledi bi sačinjavalo tu zgradu, jer ne možemo odmah skočiti na vrh i uživati u luksuzu penthausa.
Temelj svega ili prvi sprat, nosač celokupnog našeg bića jeste celovitost. Naša sposobnost da sve sagledamo celovito, ni crno ni belo, nego i crno i belo i sve nijanse svih boja. Da seglademo i sebe i svog partenera onakave kakvi zaista jesmo, sa svim svojim manama i vrlinama, željama i potrebama. I da testiramo tu svoju realnost. Jer uzalud čekamo svoju savršenu, idealnu polovinu, ako idealni nismo – neće nas prepoznati.
Celovitost je naš lepak, naš cement koji sve spratove drži zajedno. Bez našeg lepka nema ni naše zgrade ljubavi.
Sledeći sprat ove naše imaginarne ljubavne zgrade je konstantnost, što bi značilo da konstano radimo na toj našoj zgradi, ne samo dan ili dva, pa duži odmor i povremeno se setimo da bi bilo dobro da nešto i “odradimo“. Konstantno volimo objekat ljubavi, kad je tu i kad nije, uvek ga možemo „imati u sebi“, nismo zavisni od njegove prisutnosti. Ovaj sprat bi bio naš stabilizator, odnosno kad se desi zemljotres ili neki jači potres ovaj sprat ima ulogu da nam stabilno pomogne da preguramo nestabilna vremena.
Ovaj sprat nam omogućava da prepoznajemo međe, granice svog dvorišta. Odavde najjasnije vidimo, gde su naše granice a gde granice okolnih dvorišta, što nam omogućava da fleksibilno menjamo ograde. Hoćemo li visoku zidanu ogradu, možda ogradu kroz koju vidimo susedno dvorište, možda sklanjamo granice jer smo baš u odličnim odnosima sa komšijama i verujemo da neće pogaziti naše imanje. Imamo čak i slobodu da naše dvorište spojimo sa još jednim i da napravimo veliko dvorište, ako se udružimo i to zaista poželimo.
Na trećem spratu su sve naše instalacije, sve što ima veze sa energijom nalazi se na ovom spratu. Ovde stanuje neutralizacija, to je sposobnost da svu našu energiju strasti pretvori u energiju razuma, energiju koja je usmerena na rešavanje problema, ka zadovoljenu potreba na razuman način. Da imamo stalno napajanje dobrom energijom, bez kuršlusa, kratkih spojeva i ostalih nedaća koje mogu da nas prate.
Mentalizacija se nalazi na sledećem spratu. Šta je to i kako funkiconiše? Mentalizaciju možemo zamisliti kao kućepazitelja ili upravnika zgrade, jako važnu kariku u održavanju zgrade. Dobar upravnik prepoznaje potrebe svojih stanara, sposoban je da razmišlja o unutrašnjosti zgrade, ima kapacitet da pomiri sve potrebe, emocije svih stanara u zgradi. Razume činjenice, uverenja, želje i namere svih. Zgrada kao i svaka zgrada nije usamljena na nekom brdu izdvojena od svih drugih zgrada. Ako je dobar upravnik, on će pored razumevanja za sopstvenu zgradu i sve stanare u njoj razumeti i potrebe drugih zgrada i stanovnika tog naselja.
Spart koji sledeći gradimo bio bi sprat tolerancije na frustraciju. Sposobnost zgrade da odoleva svim nedaćama. Onaj materijal od kog je napravljena. Da li je čvrst i krut, da li su tanki zidovi ili su od kvalitetnog materijala… Da li ova naša zgrada ima mogućnost da istrpi sve vremenske uslove, sve gromove i oluje ili će je srušiti i najmanji povetarac. Kao u onoj bajci o tri praseta, vuk je puhao i duvao, ali nije srušio kuću od kvalitetnog materijala.
Možda u početku gradnje nismo imali novac za najbolje materijale, ali je sve to rešivo, uvek možemo dopuniti, doraditi boljim i inovativnijim materijalom. Posle svake oluje vidimo gde popušta i šta prokišnjava, i biramo sami da li ćemo zakrpiti rupu ili ostaviti tako dok ne dođe od krova do prvog sprata i samo se uruši.
Sledeći sprat koji gradimo, šesti po redu, je sprat tolerancije na ambivalenciju. Šta to praktično znači? Abivalencija je neka neodlučnost, onog trenutka kad odlučimo, mi imamo neko usmerenje i krećemo se u nekom pravcu. Za ovu našu priču ovaj sprat bi praktično značio da li ćemo kuću graditi od svog novca sa računa ili tuđeg. Da li ćemo biti kućevlasnici ili ćemo se „uvaliti nekome na gajbu“ i životariti na taj način. To je ta važna odluka koju donosimo u ljubavi, da li razvijamo svoje sposobnosti i sve možemo raditi samostalno, ili ne razvijamo i živimo tako što nam neko drugi vrši funkcije koje mi nismo razvili.
Opet, kad uđemo u neku vrstu zajednice nećemo sve raditi odvojeno. Svako sprema svoj ručak, svako pere svoj veš… Stvar dobre organizacije je da ćemo se nekako podeliti i obavljati poslove u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. U redu je da, ako je neko bolji u nečemu, taj i to obavlja. Stvar razvoja je da smo dovoljno funkcionalni da možemo to i sami obaviti ako moramo.
Sedmi sprat – sprat volje. Volja bi bila naša sposobnost da istrajemo do kraja gradnje. Gradnja može biti dugotrajan proces, u zavisnosti šta želimo da izgradimo. Možda želimo da izgradimo jednostavan kućerak pa koliko potraje, možda nešto velelepno i trajno. U zavisnosti od toga šta želimo toliko snage i ulažemo u sve to. I na kraju, da li ćemo uopšte započeti gradnju našeg doma, skladiša naših emocija, zavisi od naših pokretača.
Oni, tj ona živi na osmom spratu i zove se inicijativa. Ona je i početak i kruna svega. Šta je to što nas je pokrenulo na ideju izdragnje našeg doma, šta želimo i sa kim se upuštamo u ovu avanturu zvanu zajedništvo, uzajamnost. Da li nam je važna dobrobit svih ili samo lična korist? Sve su to pitanja na koja je važno dati sebi odgovore.
Kao i kod svih građevinskih radova, važna stavka je cena. Zato bih i želela da u tom tonu završimo. Koja je cena koju smo spremni da platimo za izgradnju naše sposobnosti za ljubav? Da li želimo površne odnose i nisku cenu, da li je presudan kvalitet odnosa, bliskost, intimnost, uzajmanost, dobrobit oba partnera… Na nama je da odlučimo koja je to cena i srazmerno ceni dobijamo i kvalitet ljubavi. Cenu sami biramo. Mislite o tome.